Nakon diplomiranja 23.04.1977. godine do 29.08.1979. godine kao aktivni mornaričko-tehnički vojni časnik i diplomirani inženjer brodostrojarstva radio sam kao rukovodilac remonta podmornica u remontnom zavodu "Sava Kovačević", u Tivtu. Na toj dužnosti, svakodnevno, tijekom remonta svih podmornica, primjenjivao sam radiesteziju u planiranju, realizaciji i kontroli kvalitete remontnih radova, što je detaljno opisano u knizi g-đe Kate Pranić "Hrvatski iscjelitelji".

Krajem kolovoza 1979. godine po potrebi službe premješten sam u Pomorski odred za spašavanje brodova i podmornica, gdje sam odmah završio obuku za "ronioca za podvodne radove i spašavanje". Nakon specijalizacije i položenog teorijskog i praktičnog dijela specijalističkog ispita, uspješnim izvođenjem spasilačke vježbe podizanja potonule podmornice na površinu, početkom jeseni 1980.  godine postavljen sam na dužnost pomoćnika zapovjednika spasilačke jedinice za spašavanje brodova i podmornica (istovremeno i rukovodilac spasilačkih radova), a 22.12.1980. prijevremeno sam unaprijeđen u čin kapetana I klase mornaričko tehničke službe i odlikovan medaljom za vojne zasluge. Na toj dužnosti planirao sam i izvodio vježbe spašavanja podmornica, izrađivao projekte i elaborate za specijalne podvodne radove, podizanje potonulih brodova i spašavanje ljudskih života, rukovodio brojnim ronilačkim i spasilačkim zadacima, bio član raznih komisija za ispitivanje u probnim statičkim i dinamičkim ronjenjima svih novoizgrađenih i podmornica poslije remonta, nastavnik na kursevima za ronioce, član ispitnih komisija za dubinsko-saturacione ronioce, stručni suradnik instituta za pomorsku medicinu u Splitu.

Radiesteziju sam vrlo intenzivno primjenjivao svakodnevno bez ikakvih ograničenja, u planiranju raznih spasilačkih zadataka i vježbi, rad na pomorskim kartama i „uživo“ u izvođenju vježbi i spasilačkih akcija, u ocjenjivanju stanja ispravnosti raznih vitalnih uređaja i opreme podmornica prije i za vrijeme probnih ronjenja, a prvenstveno sa ciljem zaštite ljudskih života od mogućeg nastanka udesa i potonuća podmornice (potonuće podmornice smatra se u razvijenim pomorskim zemljama nacionalnom katastrofom).

Tijekom vrlo značajne provjere borbene gotovosti spasilačke jedinice ("Pomorski odred za spasavanje") 1982. godine od generalne inspekcije narodne odbrane, nakon svih inspekcijskih pregleda spasilačke dokumentacije, ispravnosti spasilačke opreme, spasilačkih brodova, .... sve je bilo ocijenjeno kao vrlo dobro ili odlično ..... organizirana je praktična provjera konkretnog spašavanja posade i podizanja potonule podmornice na površinu.

Podmornica je potonula u jednom zaljevu Jadrana, ležala na dnu i nije mogla sama vlastitim rezervama zraka izroniti na površinu. Posadi podmornice trebalo je omogućiti disanje dovođenjem zraka sa površine, a zatim spajanjem specijalnih visokotlačnih fleksibilnih cijevi izvršiti pražnjenje vode (pirenje) iz tankova podmornice, podmornicu podignuti na površinu i otegliti u remontno brodogradilište na popravak.

Spasilačkim brodom usidrili smo se iznad potonule podmornice,  koja je na površinu mora izbacila specijalnu telefonsku plutaču za uspostavljanje i održavanje radio veze tijekom spasilačke akcije, moji ronioci zajedno samnom najprije su izvršili sva potrebna ronilačka izviđanja mogućih oštećenja na trupu podmornice, zatim su spojili specijalne cijevi za dodavanje zraka i uspostavljena je efikasna ventilacija svih odsjeka u podmornici i stanje normalnog disanja atmosferskog zraka s površine. Dio inspekcije bio je u podmornici, a ostali inspektori (i 2 admirala među njima) na spasilačkom brodu. Moj, prethodno vrlo detaljno izrađen i od inspekcije odobren elaborat spašavanja (u izradi kojeg sam primijenio i sva moja tadašnja radiestezijska znanja) odvijao se je, kako tehnički tako i vremenski vrlo precizno.

ALI, SILE PRIRODE MOGU SE ČESTO POIGRATI SA LJUDIMA !

To se je dogodilo i tog dana. Vremenske prilike počele su se neočekivano mijenjati i pogoršavati, valovi su postajali sve veći, spasilački brod počeo se je nekontrolirano pomicati na poligonu iznad potonule podmornice, postojala je velika vjerojatnost da se cijevi za ventilaciju, iako su bile armirane čeličnom pletenicom, otkinu i da voda počne ulaziti u podmornicu, te je zapovjednik Flote, admiral, zabrinut za sigurnost daljeg izvođenja vježbe želio prekinuti vježbu.

U tom trenutku nalazio sam se na zapovjednom mostu spasilačkog broda, moj zapovjednik spasilačke jedinice i ja kao njegov pomoćnik (istovremeno bio sam i rukovoditelj spasilačkih radova) pogledali smo se vrlo zabrinuto "oči u oči" i tada sam odjednom dobio idejno rješenje kako uspješno završiti vježbu i u takvim pogoršanim hidro-meteorološkim uvjetima.

Istupio sam pred admirala, raportirao i zamolio dozvolu da završim vježbu. Strogo me je pogledao, očito ne očekujući takvo ponašanje, međutim glavni inspektor narodne odbrane klimnuo je glavom i zapovjednik Flote tada mi je naredio: "Maltar, imate 45 minuta da završite vježbu". Sledio sam se "od glave do pete", znao sam što to znači u takvim pogoršanim hidrometeorološkim uvjetima, raportirao "razumijem", pozdravio i odmah se tako brzo spustio niz brojne brodske stepenice s mosta na glavnu spasilačku palubu da sam imao osjećaj da letim.

U "gotovo pet minuta" moji ronioci i ja, organizirali smo se, odredili pojačani sastav ronilačkih grupa i razradili ideju kako teške, čeličnom pletenicom opletene visokotlačne cijevi pod udarima valova i morske struje dovući do dna i do podmornice, pričvrstiti na vanjske priključke za pirenje tankova i podignuti podmornicu.

Vrijeme izvršenja zadatka i hidro-meteorošle prilike bile su protiv nas, ali bili smo nepokolebljivo hrabri. Započela je borba sa silama prirode. Gotovo nadljudskim snagama moji ronioci vukli su konope na čijem kraju su bile zavezane teške cijevi, valovi su se s njima poigravali kao s dječjim igračkama, ali oni nisu odustajali, zaranjali su, izranjali, borili se s valovima i morskim strujama, uspjeli su doći do podmornice, uhvatiti se i čvrsto se zavezati za podmornicu i počeli su vući teške cijevi, spojili su ih na priključke, otvorili ventile i udarcima čekića po čeličnom trupu podmornice, prema tablici ugovorenih signala, javili u podmornicu da su cijevi sigurno i ispravno spojene.

Iz podmornice su preko telefonske plutače javili na spasilački brod da možemo pustiti zrak za pirenje tankova. Svi na spasilačkom brodu bili su u tom trenutku vrlo sretni, završetak vježbe krenuo je u pozitivnom smjeru. Počeli smo puštati zrak u tankove, najprije nižim, a zatim nakon informacije da je zrak počeo ulaziti u tankove povećali smo tlak. Podmornica se je polagano "odlijepila od dna" (oslobodila sile adhezije koja ju je držala zalijepljenom za dno) i polagano počela izranjati prema površini. Unatoč vrlo pogoršanim hidro-meteorološkim uvjetima, neposredno rukovodeći vrlo pažljivim pirenjem njezinih tankova imao sam neprekidno njezinu viziju i poziciju pod vodom kao neku hologramsku projekciju pred mojim očima, naizmjence smo puštali i prekidali dovod zraka i tako upravljali njezinim podizanjem i ona, unatoč vrlo pogoršanih vremenskih uvjeta, nije udarila u spasilački brod već je gotovo paralelno izronila sa spasilačkim brodom na udaljenosti od svega 5 metara od broda u 42-minuti odobrenog vremena.

Raportirao sam admiralu, zapovjedniku Flote da je zadatak uspješno izvršen, posada podmornice spašena i podmornica neoštećena podignuta na površinu.

Danima poslije te vježbe bio sa duhovno potpuno iscrpljen, osjećao sam se kao da je moja duša izašla iz mojeg tijela. Te, 1982. godine, spasilačka jedinica, iako je bila neborbena jedinica Flote, ocjenom generalne inspekcije proglašena je najboljom jedinicom Ratne mornarice, zapovjednik spasilačke jedinice unaprijeđen je u viši čin, a ja sam prijevremeno unaprijeđen u čin mornaričko-tehničkog majora 22.12.1983. godine. Godinu dana poslije, 22.12.1984. godine, odlikovan sam ordenom za vojne zasluge sa srebrnim mačevima.

Vanredno sam upisao zapovjedno-štabnu vojnu akademiju ratne mornarice, tehnički smjer, 01.09.1983. i završio je sa vrlo dobrim uspjehom 25.07.1985. godine. Na moj 34-ti rođendan 13.11.1984. tijekom snimanja nastavnog filma na temu "Spašavanje posade iz potonule podmornice", u podvodnim uvjetima, iznenada mi je pozlilo i kolima hitne pomoći prebačen sam sa "poligona podvodne vježbe - mjesta snimanja" u vojnu bolnicu Split.

Tijekom ležanja u vojnoj bolnici na brojnim dijagnostikama kojima su pokušavali otkriti koje je sve organe već "napala bolest" nisam odustao od vanrednog školovanja i neprekidno se boreći sa teškom bolesti ipak uspio u redovnom roku završiti zapovjedno-štabnu vojnu akademiju.

Spasilački brod "Spasilac", opremljen ronilačkim zvonom za dubinska ronjenja, specijalnom spasilačkom podmornicom i kompleksom dekompresionih komora za smještaj i terapiju spašene posade potonule podmornice.		Zastavica sa simbolima Pomorskog odreda za spašavanje: spasilački brod, cilindri za dizanje potonulih brodova, plovna dizalica.
Ispitivanje taktičko-tehničkih osobitosti novoizgrađene specijalne "mini" podmornice u probnoj vožnji.		U društvu sa suradnicima, liječnicima podvodne medicine 22.12.1983., u svečanom trenutku prijevremenog unapređenja u čin mornaričko-tehničkog majora, za ostvarena izuzetna postignuća u istraživanju, razvoju i primjeni tehnologije i metodologije spašavanja podmorničara iz potonule podmornice.
Na čelu svečanog "postroja" Pomorskog odreda za spašavanje 10.09.1984. godine. Dva mjeseca kasnije na moj 34-ti rođendan 13.11.1984. u Splitskoj vojnoj bolnici dijagnosticirana mi je teška, kronična, tada neizlječiva bolest, u stadiju pogoršanja sa predkanceroznim stanjima. Poslije godinu dana, 1985. godine izradio sam prvi prototip biogeneratora "Atlanta", a bolest je pobijeđena pet godina kasnije, 1990. godine.		Detalj sa državne izložbe inovacija, 1989. godine na kojoj su izloženi neki od mojih brojnih izuma namijenjenih spašavanju ljudskih života. Na slici su prikazani specijalni adapteri za dovođenje svježeg zraka sa površine u potonulu podmornicu i održavanje životnih uvjeta tijekom spašavanja posade iz potonule podmornice.

Moja prva supruga bila je liječnik specijalista opće medicine, svakodnevno sam vrlo temeljito proučavao njezine brojne medicinske knjige i zabilješke sa specijalizacije, tražio najbolje informacije, a iz njezinih svakodnevno tužnih očiju shvatio sam: nemoć klasične medicine, nepostojanje efikasnog lijeka za tu bolest, liječnici u bolnici propisivanjem raznih lijekova eksperimentiraju na meni .... osjećao sam se užasno ... i .... odlučio boriti se protiv te bolesti svim mojim intelektualnim i fizičkim snagama.

Početkom 1985. godine, nakon ocjene Više vojnoliječničke komisije i moje zamolbe protiv odlaska u invalidsku mirovinu, premješten sam u Mornaričku vojnu akademiju Split u kojoj sam radio najprije kao predavač, a zatim kao viši predavač na katedri brodostrojarstva, imao 4 jako dobro opremljenih kabineta i 5 asistenata i mogao se vrlo kvalitetno stručno usavršavati, čitati, učiti i eksperimentirati.

Po potrebi službe bio sam angažiran i kao sudski vještak na Vojnom sudu u Splitu za udese u ronjenju i kao član stručnih komisija za kontrolu gradnje novih podmornica u brodogradilištu Split. Na svakom, od tih vrlo stručnih poslova, neprekidno sam, unatoč pogoršanog zdravlja, svakodnevne borbe sa bolešću, usavršavao moje radiestezijske sposobnosti i razvijao metodu teleradiestezije (rad na daljinu).

Kao sudski vještak učestvovao sam u vještačenju jednog izuzetnog slučaja, potonuća broda „Brigitta Montanari“ natovarenog sa opasnim vinil klorid monomerom koji je predstavljao opasnost ekološke katastrofe srednjeg Jadrana. Vještačenje je trajalo skoro 5 godina i nakon podizanja broda iz morskih dubina u potpunosti je potvrđen moj vrlo precizan radiestezijski nalaz napisan u obliku dvije knjige sa ukupno 700 stranica teksta, crteža i točnih proračuna koji je omogućio potpuno razjašnjenje tog specifičnog udesa i pogibije dvaju vrhunskih ronilaca prilikom prvog pokušaja podizanja broda, 1985. godine.

Potonuli brod morao je biti što prije podignut sa morskog dna jer je postojala izuzetno velika opasnost da izuzetno opasan i kancerozni vinil klorid monomer dugotrajno zagadi podmorje srednjeg Jadrana, ugrozi brojne živote stanovnika tog područja i nanese ogromnu štetu turizmu. Tijekom samog vještačenja neprekidno sam bio u kontaktu sa pripadnicima spasilačke jedinice i mojim specijalističkim znanjem (imam položeni ispit specijaliste za podvodne radove i spasavanje) pomagao im u organizacijskim pripremama za konačno uspješno podizanje broda koje je realizirano tek 1989. godine.

Tijekom vještačenja 1987. godine prijevremeno sam unaprijeđen u čin mornaričko tehničkog potpukovnika, a nakon završetka i dokaza točnosti vještačenja, na Vojnom sudu u Splitu, odlikovan sam 22.12.1989. godine ordenom narodne armije sa srebrnom zvijezdom, postavljen na "listu uzdizanja" za čin pukovnika mornaričko tehničke službe i za dalje usavršavanje i napredovanje u mornaričko tehničkoj službi.

Na početku vještačenja imao sam pred sobom samo nacrte broda i snimku posljednjih riječi dvojice poginulih ronilaca: "ne dižite nas, ubićete nas". Oni nisu znali što se stvarno događa, izvodili su podvodne radove, bili odjednom povučeni prema površini, nisu se mogli čak niti uhvatiti za konstrukciju potonulog broda, sve se je odvijalo jako velikom brzinom.

Što se je u stvari dogodilo. Ronilačko zvono, bilo je spušteno, možda samo 1 metar dublje, ali to nitko od rukovodilaca podizanja broda nije mogao znati jer su cijelom akcijom podizanja broda rukovodili za zapovjednog mosta, a niti jedan od njih nije bio radiestezista zbog čega i nije mogao osjetiti i stvoriti hologramsku viziju podvodne situacije, niti je nitko od njih (kao što sam to ja uvijek imao običaj raditi na vježbama i zadacima) zaronio u prvom ronjenju zajedno sa roniocima da osobno upozna podvodnu situaciju i opasnosti na potonulom brodu, niti su me konsultirali prije odlaska na taj zadatak (u trenucima tog tragičnog događaja bio sam u Vojnoj bolnici na ponovnim pretragama jer se je moje zdravlje ponovno pogoršalo). Ronilačko zvono, nošeno podvodnim strujama, ljuljalo se je pod vodom, ronioci su "pupčanom vrpcom" (specijalne ronilačke fleksibilne cijevi za dovod plinske mješavine "heliox" = kisik + helij, za disanje) bili povezani sa zvonom i njihov položaj pod vodom ovisio je o položaju zvona. Samo malo dublje spušteno zvono, njihajući se, svojim kontrautegom zapelo je za ogradu potonulog broda (kontrauteg je specijalni prstenasti uteg sa funkcijom održavanja zvona u bestežinskom ravnotežnom stanju na točno određenoj dubini pod vodom), slipne kuke kontrautega su proklizale, kontrauteg je otpao i oslobodio zvono koje je potom poput podvodne rakete velikom brzinom lansiralo na površinu povlačeći za sobom dvojicu ronilaca. Treći ronilac, koji je bio u zvonu, nije im mogao pomoći, onesvijestio se je u zvonu tijekom "lansiranja zvona" prema površini, slučajno imao otvorena usta u nesvijesti i tako preživio. Tijela dvojice ronilaca, svi njihovi organi i žlijezde (pluća, srce, bubrezi, crijeva, jetra, krvotok ...) zasićeni plinskom mješavinom kisika i helija "eksplodirali" su zbog naglog izbacivanja na površinu bez bilo kakvih mogućnosti provođenja naknadne dugotrajne i spore dekompresije u specijalnim komorama.

Moje izuzetno precizno vještačenje u potpunosti je razjasnilo ovu podvodnu tragediju koja je produljila ležanje potonulog broda na dnu još slijedećih 4 godine.  Tijekom tog četverogodišnjeg perioda postojala je izuzetno velika opasnost od trajnog zagađenja kanceroznim vinil klorid monomerom velike akvatorije srednjeg Jadrana. Samo zbog spuštanja ronilačkog zvona 1 metar dublje jer nisu znali mogućnosti radiestezije "osjeta nevidljivih sila i vizualizacije situacije", kao i obveznu potrebu da "ronilačkim izviđanjem" prva grupa ronilaca zaroni do potonulog broda prije početka podvodnih radova i detaljno upozna podvodnu situaciju. Situacije pod vodom su varljive, morske struje su na dubinama vrlo jake i opasne, čovjek intuitivno mora "vidjeti" ono što instrumenti ne mogu izmjeriti i uvijek biti spreman na neočekivane situacije, a to može samo uz stručnu pomoć radiestezije.

Tijekom moje službe u spasilačkoj jedinici, od 1979. do 1985., na brojnim podvodnim vježbama i opasnim podvodnim radovima nikad se nikome nije ništa neželjeno dogodilo, čak niti ogrebotina, ali ja sam poslije svake takve vježbe i podvodnih radova bio strahovito duhovno iscrpljen i potpuno je logično da je moj organizam jednog dana morao imunološki popustiti i "široko otvoriti vrata" teškoj bolesti.

"Fešta" u katedri brodostrojarstva 26.12.1986. godine.

Odlikovanja: orden za vojne zasluge sa srebrnim mačevima 22.12.1984; orden narodne armije sa srebrnom zvijezdom 22.12.1989.; 4 medalje i zlatna značka o završenoj zapovjedno-štabnoj vojnoj akademiji ratne mornarice.

Tijekom mojeg liječenja počeo sam razvijati metodu „Medicinska radiestezija“ i tada je konstruiran i prvi prototip biogeneratora „Atlanta“ koji je mojim izlječenjem tijekom 10 godina besprijekornog djelovanja položio ispit kao zaštitni i terapijski uređaj.

Članak u časopisu Front od 09.03.1990. Tijekom liječenja nastavio sam se baviti inovacijama i izumima namijenjenim spašavanju ljudskih života (podmorničara) u slučaju potonuća podmornice i tijekom 8 godina ostvario sam 18 inovacija, tehničkih unapređenja i drugih olakšica potrebnih tijekom spasilačkih akcija.

Izvod iz odluke predsjednika Republike Hrvatske od 05.01.2000. godine o priznanju čina pričuvnog pukovnika oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom predsjednika Republike Hrvatske, 14.01.2000. godine priznat mi je čin pričuvnog pukovnika OS RH.

Dragi ljudi, zašto sam Vam napisao ovako detaljno dio moje životne priče. Zato da shvatite kako Vaša nebriga o mjestu spavanja, o Vašem radnom mjestu, o Vašem mjestu gdje se odmarate može rezultirati malignom bolešću od koje ćete se uz brojne patnje vrlo teško izliječiti, a možda i nećete.

NAOKO NEVAŽNE STVARI (poput samo 1 metar dublje spuštenog zvona) MOGU BITI ŽIVOTNO VAŽNE KADA SE POČNU DOGAĐATI !

BROJNA BIOLOŠKI NEZDRAVA (PATOGENA) ZRAČENJA KOJIMA STE NEZAŠTIĆENI SVAKODNEVNO IZLOŽENI VRLO ČESTO PIŠU TUŽNE SCENARIJE VAŠEG ŽIVOTA !

SILE PRIRODE UVIJEK SU BILE I UVIJEK ĆE BITI JAČE OD ČOVJEKA, ONE SE NIKADA NE MOGU BLOKIRATI VEĆ SAMO TRANSFORMIRATI IZ JEDNOG U NEKI DRUGI OBLIK. LJUDI MUDROŠĆU, INTUICIJOM, ZNANJIMA I UMIJEĆIMA MOGU UPOZNATI MEHANIZME DJELOVANJA PRIRODNIH SILA, ISKORISTITI NJIHOVU MOĆ ZA OSTVARIVANJE SVOJIH ŽIVOTNIH CILJEVA I DOBROBIT MNOGIH LJUDI NA ZEMLJI.

NAKON ŠTO U SVOJ STAMBENI ILI RADNI PROSTOR UGRADITE BIOGENERATOR "ATLANTA" TADA ZAPOČINJU MNOGI RADOSNI SCENARIJI VAŠEG ŽIVOTA !

Zato sam ja, temeljem mojeg osobnog iskustva, konstruirao prostorne, osobne i univerzalne biogeneratore "Atlanta" i cijeli život posvetio istraživanjima, otkrio, razvio i usavršio vrlo preciznu dijagnostičko-terapijsku metodu "Medicinska radiestezija" da Vam pomognem.

Moje osobno iskustvo sa utjecajima patogenih (štetnih) energija na ljudski organizam, relativno kratkog sadržaja, opisano je od 45-te do 59-te stranice u knjizi autorice g-đe Kate Pranić: "HRVATSKI ISCJELITELJI", izdane svibnja 2013 godine u Zagrebu.

Moje osobno iskustvo u potpunosti se može prikazati i jednim izuzetno važnim dijagramom koji se zove bioenergoritmogram biogeneratora "Atlanta", na kojem je prikazano kako čovjek izložen duže vrijeme djelovanju raznih kombinacija štetnih energija može vrlo brzo izgubiti svoju životnu bioenergiju, "pasti" energetski vrlo nisko sve do "područja malignih bolesti", ... krvariti tijekom terapije ..., boriti se za svoj život, ali ne biti na bolovanju, već aktivno raditi na svojem radnom mjestu ...., suočiti se sa ograničenim mogućnostima klasične medicine liječenja te bolesti (koji su uzroci, kako nastaje i ... mnogo drugih nepoznanica sa velikom vjerojatnosti negativnih mogućnosti izlječenja, vjerojatnosti velikog broja operativnih zahvata da bi se "izrezalo" oboljelo tkivo, značajnog skraćenja životnog vijeka ...);  eksperimentima liječnika sa vrstama lijekova koji će "možda pomoći" ....; čitati, neprekidno tražiti "one prave" knjige, svakodnevno čitati i zapisivati važne zabilješke.....; svakodnevno istraživati, neprekidno istraživati, ne odustajati .....; eksperimentirati u potrazi za pravim putom,  eksperimentirati svakodnevno na sebi.... i konačno otkriti pravi put u terapiji ....;

I .... promijeniti način razmišljanja, osnažiti svoj duh svakodnevnim treningom bioenergije i uspjesima na radnom mjestu i izvan njega .... početi više voljeti svoje tijelo ... i .... konačno pobijediti bolest i ponovo se "vratiti nazad" primjenom biogeneratora "Atlanta" među zdrave ljude, osloboditi i razviti vrlo visoku bioenergiju, iz prvog prototipa "slabog biogeneratora" konstruirati kvantni prostorni biogenerator "Atlanta", postati terapeut, a potom nakon mnogobrojnih istraživanja konstruirati i druge kvantne biogeneratore "Atlanta" (osobne i univerzalne).

Sve što ovdje možete pročitati osobno sam doživio i proživio tijekom borbe sa bolešću, od 1984. do 1990. godine.

Prof. Darko Maltar, dipl. ing.,

Dr radiestezije, energetske i duhovne medicine,

autor metode "Medicinska radiestezija",

izumitelj biogeneratora "Atlanta",

pričuvni mornarički pukovnik.